Prijatelji sa povlasticama
03.12.2011., subota
...Nastavljam dalje, još sretnija...
|
Danas je 3.12, već. Pomislim, pogledavajući na kalendar u svojoj sobi. Lijep osjećaj, da vrijeme prolazi...no možda nekad i prebrzo. Prebrzo kad se baviš stvarima koje obožavaš i kad provodiš društvo sa osoboma koje te uvijek nasmiju i motiviraju, a presporo...kad osjećaš da ti je u dubini duše jako teško i kad radiš nešto što moraš, a ne vidiš u tome ikakav smisao. Tada imaš dojam da se vrijeme zaledilo. No pustit ću sad pojam o vremenu. Previše ću se zamisliti zbog te teme... Jučer sam izašla, nakon dugog vremena - nakon 3 tjedna, ako se ne varam. Jednostavno, htjela sam i ranije izaći, ali nikako nisam mogla uloviti vrijeme. Stalno neka briga, obaveze...i nikako da se izvučem iz toga. Ako ću biti iskrena, izlazak je bio katastrofalan. Ne samo zato što sam se polomila prste u čizmicama sa petom od 14 cm, već i zato što je tip bio totalan luzer. Zapravo, kad sam se vratila doma već u 22 sati...bila sam očajna, ali kad bolje promislim, bilo mi je drago što sam već tako brzo shvatila takvo što. Nemam sreće, nemam sreće, ponavljala sam samoj sebi, dok sam sjedila na krevetu, leđima nasloljenim na zid...uvijek sam tako sjedila dok bi razmišljala o nečemu. Osjećala sam se tako jadno. Zašto naiđem uvijek na budale? Zamislila sam se, ali odgovora nije bilo, kao i na mnoga pitanja, na koje odgovora također nikad nije bilo. Tada sam odlučila promjeniti malo pogled na sve. I do čega sam došla? Uopće nije tako loše. Bilo šta u životu! Nema veza kolko te život lupi. Nema veze koliko ti je teško. Nema veza bilo šta. Bit svake priče...je izvući poruku i nastaviti dalje, sa novim iskustvom, sa tom porukom i ne okretati se. Pa što ako sam tolko puta padala? Zašto ne bi sad došlo bolje vrijeme ? Ipak...ja sam ta sila. I uistinu osjetila sam ogromno olakšanje, te se uspjela nasmijati samoj sebi. Usput, moram spomenuti i što se dogodilo sa mojim "ex frendom with benefits"... Izbrisala sam broj itd i nastavila dalje, no znala sam da neće sve biti baš toliko jednostavno. Budimo realni...Dočekao me ponovno poziv, pa poruka i odlučila sam, za kraj...nazvati i reći sve ono što sam držala u sebi toliko dugo vremena. To mi se učinilo odličnom idejom i nimalo mi nije bilo žao. Ne, nećemo se više čuti, ali vrijeme je došlo...da maknem taj teret sa srca. Sve sam sa sobom rješila u glavi, ali sad je vrijeme i sa njim da to rješim! Prije nego što sam ga nazvala, uzela sam papir i napisala na njega u natuknicama što da sve spomenem i što me toliko boljelo i po čemu je ispao sve samo ne čovjek kojem sa vjerovala. Iznenadila sam koliko stvari uopće i imam za reći, sve je sad tu bilo...sve što je u meni tolko bilo zakopano, samo je isplivalo... Još jednom sam natuknice pregledala, složila kojim redom ću sve to iznjeti , a potom pritisnula tipku na mobitelu za poziv. Zvonilo je neko vrijeme, a potom se javio: Ejjjj, pa gdje si ti? Već sam se zabrinuo... Činilo mi se kao da je stvarno iznenađen, ali u isto vrijeme i sretan. Bila sam sasvim smirena. Samo sam hladno rekla: Mislim da bi trebali popričati. Na moment se zbunio, a onda je rekao: Da, trebali bi. A ja sam samo odbrusila: Kako si ti sve lijepo istresao iz sebe onaj put, mislim da je red na meni. Neko vrijeme je šutio...bio je pomalo zbunjen i šokiran. Možda zato što sam ja uvijek bila ta koja je imala strpljenja, sve bi odobravala, preko svega bi prešla kao da se ništa nije dogodilo...sa onim osmijehom koji je bio kao: Ma pusti sve je super, a u sebi bi urlala! I krenula sam. Sasvim sigurno, bez ikakvih dilema, bez ikakvih...pitanja o tome što će on misliti i reći, bez ikakvih oklijevanja, bez ikakve grižnje savjesti, ma bilo čega. Kad sam mu održala govor, sve što sam osjetila...bilo je puuuuuuuuuuuuuuuuf kamen sa mog srca. A to je i bila bit cijele priče. Cijele moje želje. Osjetila sam da zapravo uopće me više nije briga...i da sve to što smo mi imali, nije imalo ikakvu vrijednost. Naravno, onda je on krenuo sa svojim izgovorima, onim dosadnim, glupim, očekivanim. Meni to ništa nije značilo. Bila sam ponosna i sad sam...koliko sam jaka. Koliko sam uistinu jaka. Dok je on brbljao u sebi sam pomislila: Ok, ti si totalna budala. I sve što nadodam suvišno je za opis. Čak mi je bilo smiješno koliko sam ja bila "zatupljena" idiotom, koji je tako ograničen i zakinut. Nije da ga mrzim ili nešto...da ne bi bilo zabune, samo sam promjenila paradigmu, shvatila ono što su mi drugi govorili. Sljedećih tjedana...nakon tog razgovora, javio se, ostavio poruku: Kako sam? Gdje sam? I te fore...A ja sam si mislila: O Bože, hvala što sam progledala. Naravno da sad kad bilo tko ovo čita...možda mu izgleda i neočekivan taj cijeli preokret u mojoj glavi, pa čak do te mjere da posumnja u moje riječim, ali uistinu je ovako. I ono najvažnije...: Osjećam se izvrsno. Bez obzira na što sam jučer doživjela nekakav koma date ili bez obzira što je moj bivši frend sa povlasticama ispao totalna budala i bez obzira na sve ostale stvare... nastavljam dalje, osjećam se još jače i bolje, ne okrećem se i uživam u životu. Ove minute. Jer upravo minute ja gradim budućnost, bolju. Hvala životu što me uči tako. I da nekad je gorko, nekad slatko...i bez obzira kako da je, zbilja sam zahvalna. Ako ništa drugo bar sam dobila potvrdu na onu izreku: Sve se događa sa razlogom. Da, događa se. I čak mi se sviđa što je tako. Pošto na kraju budeš nagrađen, a o tome ću već pisati uskoro. |
31.10.2011., ponedjeljak
Nije kraj, početak je...početak normalnog razdoblja?
|
Posvađali smo se neki dan, jako. Bilo je grozno i svašta mi je rekao, kao i ja njemu. Nakon razgovora, došlo mi je da uništim mobitel. Tresla sam se od živčanosti i nisam mogla vjerovati da mi se to upravo događa. Grozno. Zaista je bila katastrofa. Bez obzira na svađu koja nam se dogodila, imali smo dogovor da ćemo izaći. I izašli smo. Obično sam uvijek poprilično sretna što ću ga opet vidjeti, ali ovog puta osjetila sam nesigurnost i neku vrstu nepoznatog straha, prvi put. Koliko god sam se trudila ostati smirena, nešto se u meni vrpoljilo. Šta bi se moglo dogoditi? Pa sve je sasvim ok...ne znam zašto sam tako nervozna, pa nisam ga još niti vidjela...Uporno sam to ponavljala, no kako sam to sve više u sebi ponavljala, postajala sam nestrpljiva i poprilično zbunjena. S obzirom da sam uranila, šetala sam okolo naokolo, stalno gledajući na sat. Nakon što sam pošizila od hodanja u krug, naslonila sam na zid i odlučila se smiriti, strpiti i čekati. Promatrala sam kako ljude odlaze, dolaze, ali njega nema...razmišljala sam o svom neobičnom snu kojeg sam imala upravo te noći prije nego što smo se našli i pitala se imali on kakvu poruku. Nakon nekog vremena, pojavio se On. Hodao je prema meni smireno kao uvijek sa neutralnim izrazom lica. Nikad zapravo nisam bila u stanju pročitati o čemu on uopće sada razmišlja. Prišao je i pozdravio me zagrljajem i cmokom u usne. Točnije, mislim da me htio poljubiti u obraz, ali sam ga ja izmaknula te prislonila svoje usne na njegove. Nije me primio za ruku, samo je pogledao oko sebe i rekao: Dođi, idemo na kavu. Obično sam uvijek bila raspoložena. Puno bih pričala i imala osmijeh od uha do uha, no neka tajna nit me dotukla u dubini i nisam imala volje išta reći. Dok sam hodala pokraj njega, cijelo vrijeme me pratio dojam da mi ima nešto za reći, ali ne zna kako, ne zna od kud da počne i ne zna (ono čeg se i najviše boji) kako će utjecati na mene. Sjeli smo u neki kutak, gdje i nismo izloženi previše pogledima. Naručili smo piće i gledali se bez riječi. Par minuta...prekinula sam šutnju: Nešto te muči? Izgledaš mi tako. On je odgovorio kao uvijek sa neutralnim izrazom lica: Ne, baš ništa, a tebe? Inače puno pričaš i nasmijana si. Sad si uistinu ozbiljna. Odgovorila sam također da mi nije ništa, takav dan, jednostavno. Gledao me u oči i rekao: Opet su ti zjenice ogromne, jesu li uvijek takve? Znala sam da je počeo tzv "testing" mojih osjećaja prema njemu. Iskreno, ne sjećam se što sam odgovorila. Primio me za ruku i poljubio, a zatim me privukao i poljubio u usne. Nasmijao se, a onda rekao: Vidiš, ovo (mislio je na ljubljenje i te stvari) nam ide super, a kad nam nešto ide super onda se trebamo pozabaviti onim što nam nejde, stoga što misliš kad bi se pozabavili malo drugim stvarima, recimo da nađemo zajedničke interese ili tako nešto? Moram priznati, ostala sam uistinu šokirana. Prvo nisam očekivala takvo pitanje, bar ne od njega. Drugo, on i ja smo bili zbilja drukčiji i zapravo mislim da nisam u stanju ni pet interesa nabrojati, iako je postojala gomila stvari gdje smo mislili isto ili se isto osjećali, ali interesi....teško za naći. Tako je, kako je. Pristala sam da se potrudimo naći zajedničke interese. Dogovorili smo se da ćemo nabrajati, ako on odgovori sa: da i ja sa: da, onda ćemo se prema tim stvarima više okrenuti. Nakon trećeg pokušaja, odustali smo. Grozno, no nije to sve. Postavio mi je trik pitanje: Što ako ja se zaljubim u drugu ženu, kako će se to odraziti na tebe? Hoćeš li biti povrijeđena? Hoćemo li ostati prijatelji? Neko vrijeme mi je trebalo da se priberem, da razmislim što da odgovorim i ono najbitnije da zvučim uvjeriljivo. Odgovorila sam: Pa, zašto bi ja uopće bila povrijeđena? A on: Imam osjećaj sve više da...ti si zatreskana u mene. I zato mislim da bi trebali prestati sa svime, trebali bi biti samo prijatelji. Obični. Koji se nalaze, razgovaraju i to je to. Ne, reci mi da ovo nisam ipak čula. Reci mi , da je ovo samo loš san. Reci mi, da ne misli tako. Presjeklo me, iznutra me tako jako presjeklo. Kao da imam srce, koje je netko razrezao na dva dijela. Toliko me zaboljelo, da nisam mogla ništa reći, no on je nastavio: Nisi baš iskrena kad te pitam za osjećaje, kao da i sama sebi ne želiš priznati što zapravo osjećaš. I u ovakvim prijateljstvima, uvijek netko ostane povrijeđen, pošto se jedna strana zaljubi u drugu. I preispitivao sam se i u meni nema nikakvih osjećaja u tom smjeru, žao mi je...Ne želim da budeš povrijeđena, a i postoji jedna druga koja...(ne želim nastaviti ni pisati, taj dio koji mi se najviše urezao u pamćenje, taj dio koji najviše mrzim, taj dio koji me slomio do suza) Kunem se, sto puta kad bi se išla naći s njime rekla: bez osjećaja, jel tako? I uistinu sam imala dojam da nemam osjećaja, ne u tom smjeru, ali te suze, odale su me ispred njega, a čak i mene same. Moj neiskrenost prema svijetu i sebi isplivala je. Bilo je jasno zašto tako očajno plačem. Nisam si mogla pomoći, sva bol koja me lomila iznutra, vidjela se i izvana. Dalje nemam snage pisati šta je bilo osim pitanja: Bit će dobro, zar ne? ili Hej, pa ništa se nije promjenilo, prijatelji smo. I takve klišejske utjehe , a ja sam samo razmišljala kako da se ne slomim ispred njega opet ko zadnja glupača. Došla sam doma, bacila se na krevet, htjela sam izbrisati sve iz glave, no nažalost to nije moguće. Uzela sam mobitel i za početak izbrisala njegov broj, koji sva sreća ne znam napamet. |
26.09.2011., ponedjeljak
Jeseni, zašto tuga u meni je?
|
Kada se osjećam loše, ja pišem. Pišem jer, kome reći sve te složene misli, kome dočarati tu neshvatljivu bol, ma gdje uopće i otići? A i ako odem, što ću postići? Komentare poput: ah, znam kako ti je, a ne možeš ništa, uzdaj se u bolja vremena. Baš. Nije li smiješno nešto takvo i reći? Slažem da vrijeme rane liječi, ali opet čovjek je taj koji sam sebi stvara budućnost u ovoj sekundi, u ovom trenutku! Ne može mi nikako itko reći da je lijek sjediti doma i čekati prolazak vremena, nadati se boljem životnom stanj, zanemarivši pritom trenutak kako se osjećamo sada. Da, vjerujemo da vremena koja slijede će biti bolja, ali nije to ipak dovoljno. Važno je kako se sada osjećamo, važno je ne odmaknuti se od sadašnjeg trenutka, važno je ne patiti sada. I tako, uronili smo jednim dijelom u jesen. Zašto ne volim jesen? Uvijek se sjetim samoće i onog zalaska sunca koji promatraš dok ti hladan vjetar šiba po licu i razmišljaš si zašto stvari moraju biti ovakve? Ima li što god prokletog u tom godišnjem dobu? Postavljaš si pitanja, sve dok ne shvatiš da su to puke obične misli, koje se raspadnu odmah nakon što su i izašle ne vidjelo ispred tebe samog. Koliko stvari, pitanja, misli, ideja su se odvile samo u glavi...kad čovjek razmisli je li možda pola života? Zapravo zanimljiva spoznaja. ...Kao uvijek razgovarali smo on i ja ponovno... Volim kad me nazove samo zato što eto me se sjetio ili da pita kako se osjećam danas ili što sam radila... Volim to jako. Naravno čista prijateljska gesta(iako niti jedan drugi prijatelj ne radi takvo što, pogotovo ne tako često) ali ta gesta mi ubrzava srce, tjera me da zaplačem i da se tresem. Kad čujem taj glas, koji meni toliko znači...pokušavam se sabrati, zvučati normalno i razmišljati što dacmu odgovorim. Ne patim, u redu sam, tješim se. Ma joj daj i onako nije za mene, nastavljam se tješiti. Koga lažem? Zašto toliko lažem? Zašto mi duša uopće toliko i vapi za njime? Zašto je on prvo na što pomislim kad se probudim i zadnje na što pomislim kad idem leći? Zašto ga uporno u molitvi spomenem Bogu da ga čuva? I na kraju krajeva zašto sam toliko slaba da ne mogu okrenuti se i otići? Nestati, jednostavno nestati ispred njegovih očiju i plakat u toj boli...urlati, vikati i sve što bi mi padalo napamet. Tako me boli i izjeda, toliko puta se spremim otići, ali nemam snage, ponovno se vraćam i molim. A što je bolesnije...u meni uvijek postoji nada da će i on nešto osjetit jednog dana i da mora biti nečeg u tome kad mu je toliko stalo. Već sama sebi idem na živce, kolilo sam tvrdoglava, koliko sam slaba, koliko sam...izgubljena i slomljena. Što je to jače od mene same da se uvijek moram vratit? On je toliko dobar čovjek, možda to? Možda zato što iako ga volim da prekinem prijateljstvo svijesna bi bila da takvu osobu neću više naći kad je prijatelj u pitanju? Da, tako je. Dođe mi da plačem. I plačem. Tako slaba biti...tužno je i teško. |
18.09.2011., nedjelja
Vrijeme je za istinu...
|
Što me potaklo da uopće krenem pisati ovaj post? Prolazim danas pokraj Kaptol centra, okrenem se i ugledam zanimljiv plakat na kojem piše: Friends with benefits...coming soon. Zastanem, na moment se zamislim i već imam dojam da znam temu budućeg filma, a moram priznati i kraj. Tada mi se stvori slika u glavi...mog prijatelja, sa povlasticama i kako je nama? Oće li biti sretan kraj baš kao u filmovima? Nasmijem se što mi je takva suluda misao uopće i pala napamet. Prijatelji sa povlasticama? Sa sretnim krajem? Odnosno početkom? Hej, razmisli još jednom. Uvijek sam se pitala u životu, zašto žene koje imaju najboljeg prijatelja, zašto im on nije dečko? I obrnuto. Odgovor mi se i ne bi činio kompliciran. Pa...pomislim, imaju zajedničke stvari, ali fali kemije odnosno ta fizička privlačnost, očito. Iako sam uvijek smatrala kako...u takvim prijateljstvima, postoji ljubav, koja je nažalost jednostrana. Čovjek ima uz sebe predobru osobu da bi otkrila svoje možda dublje osjećaje, a ne želi riskirati pošto mu je prijateljstvo vrijedno. Moguće i to. No onda me izmučilo jedno drugo pitanje...Što kada imaš dugogodišnjeg prijatelja koji zna sve o tebi, svaku najskriveniju, najdublju tajnu i kojem možeš reći što god ti je na duši: žaliti se na svijet, smijati se, plakati, veseliti, šaliti, ne zamarati se oćeš li reći nešto krivo i oćeš li biti shvaćen ili čudno gledan, što onda kad on postaje tvoja vlastita skrivena tajna? Kad ne želiš priznati svijetu ni sebi što se zapravo događa, što zapravo osjećaš i kome se uopće obratiti. Tajne koje dijeliš, a onda tajna postane upravo ta osoba, sa kojom ne možeš podijeliti tu tajnu. Kako komplicirano. Da, on je postao moja tajna, htjela priznati ili ne. Kako je došlo uopće do toga? Ah, otvaram dušu. Dakle, moj dragi prijatelj, najbolji, dugogodišnji, nezamjenjiv...dogodio se spoj, jednostavan čisti spoj, kao kad se magneti spoje. Izašli smo, razgovarali kao uvijek o raznim temama, no nešto je bilo drukčije (ili samo u mojoj glavi?), stani pomislila sam, to ti je prijatelj, najbolji...zar je moguće da...? Mozak nije htio učitati pitanje do kraja ili sam ga ja zaustavila, više se ne sjećam. Našli smo se u nekom prolazu gdje nije bilo ljudi, povukao me za ruku i naslonio na zid. Neko vrijeme me je šutke promatrao, a zatim me počeo ljubiti. Po obrazu, po vratu. Nisam se micala, zašto i bi? Srce mi je brzo kucalo i bila sam tako omamljena, osjećala sam se kao da na kraju krajeva i treba ovako biti, kao da ovo što mi radi je sasvim uredu, kao da mi nije jasno zašto do toga nije prije došlo? Pogledao me ravno u oči, a zatim jednostavno dotaknuo svojim usnama moje. I to je bilo to, taj spoj, taj magnet, koji je isplivao na površinu. Bilo je prekrasno. No, kada najbolji prijatelj koji zna sve o vama (moram se opet vratiti na taj dio) napravi nešto takvo, što onda? Dogodila se ta kemija, kemija koje kod drugih najboljih prijatelja nema , zato i nikad nisu u vezi, no nama se dogodila. Hoće li to završiti vezom? I tu čovjek dolazi u jednu veliku zamku. I sam naslov bloga kaže da do veze nije došlo. Da, ja koja sam tako jednostavna, koja je samo tražila nekog do kog će joj biti stalo, ko će joj ubrzati srce i kome će ona ubrzati srce usrećiti ga, nađem se na raskrižju. Pogledam se u ogledalo i ne vjerujem da sam se ja upravo našla u ovoj situaciji. Hej, ja imam prijatelja sa povlasticama. Kako ti to zvuči? Obično kad čovjek kaže prijatelj sa povlasticama, to znači da je on prijatelj koji vas fizički privlači, ali nemate ništa zajedničkog iznutra...nemate tu drugu stranu, koja čini potpuno temelje za dobru vezu. Ali, stani, on je moj najbolji prijatelj. U čemu je zapravo problem? Život tako nije fer. Iskreno mi je odgovorio kad je vidio u očima moje razočarenje kako on ne osjeća nešto u tom smjeru...zaljubljenosti. A ja? Što da mu odgovorim osim: sasvim je dobro ovako, zbilja te i nisam zamišljala kao dečka, ipak prijatelji smo? I on postaje moja tajna, tu ispred njega samog. Kome da kažem i kako? Dok me ljubi onako tek tolko radi užitka, a ja mu uzvraćam, pitam se osjeća li kako ga zaista ljubim? Osjeća li koliko iz mene izvira te toplina, zagrijanost. Dok mu jagodicama prstiju nježno prelazim preko lica...i gledam ga , zamišljeno i šapćem u sebi sve ono što bi mu šaptala na glas da smijem. Tako je bolno. U svakom ovakvom odnosu vjerujem da ima ta jednostrana ljubav, sigurno ima. Što vi mislite? Ima li netko sličnog iskustva? Što napraviti? I postoji li uopće mogućnost preokreta ovdje? |
